Uz finansijsku podršku Ministarstva javne uprave, CEDEM sprovodi projekat „e-demokratija: građanska participacija u digitalnoj eri“. U okviru ovog projekta realizuju se aktivnosti koje imaju za cilj da podstaknu građane na učešće u procesu donošenja odluka uz korišćenje savremenih alata.

Svaki punoljetni državljanin Crne Gore ili stranac sa stalnim nastanjenjem u našoj zemlji može podnijeti ili glasati za elektronsku peticiju koja se odnosi na neku od oblasti rada Vlade Crne Gore. Svaka peticija koja u roku od 60 dana dobije podršku najmanje 3.000 građana biće od strane nadležnog ministarstva pretočena u formalnu inicijativu i podnijeta Vladi na razmatranje.

Cilj „Glasa građana – ePeticije“ je da, na jednostavan način, omogući građanima da svojim konstruktivnim incijativama pomognu Vladi u njenom opredjeljenju da obavlja ustavne nadležnosti po mjeri i u najboljem interesu svih građana Crne Gore.

Za više detalja pogledajte video animaciju o e-peticiji klikom na sljedeći link: https://www.youtube.com/watch?v=o9td9ioN9O8

(Detalj sa završne konferencije organizovane u PR centru. Za više slika, posjetiti našu Galeriju)

Aktivnosti koje su sprovedene u okviru projekta: “Podrška efikasnom upravljanju mehanizmom krivičnih sankcija u Crnoj Gori” doprinijeće etičkoj odgovornosti zatvorskih službenika u skladu sa evropskim standardima i dobrim praksama.

To je saopšteno na pres konferenciji povodom završetka projekta: “Podrška efikasnom upravljanju mehanizmom krivičnih sankcija u Crnoj Gori”, koju je organizovao Centar za demokratiju i ljudska prava (CEDEM), a koji su podržali Ministarstvo pravde - Zavod za izvršenje krivičnih sankcija (ZIKS).

Direktorica CEDEM-a, Milena Bešić, kazala je da je  projekat imao za cilj davanje podrške primjeni zakona i akcionih planova u oblasti izvršenja krivičnih sankcija, a u skladu sa, kako je navela, međunarodnim standardima kroz unapređenje okvira za primjenu relevantnih standarda zaštite prava zatvorenih i pritvorenih lica, poboljšanje okvira za etičku odgovornost zatvorskih službenika u skladu sa evropskim standardima i dobrim praksama.

„U okviru ovog projekta, imali smo nekoliko aktivnosti koje smo realizovali u prethodnim mjesecima. Održane su dvodnevne obuke za članove tima obudsmana u oblasti prevencije torture i disriminacije zatvorenika. Obuku su pohađala tri zamjenika ombudsmana i devet samostalnih savjetnika“, navela je Bešić.

Ona je kazala da je u okviru projekta održana i dvodnevna obuka za zatvorske službenike i službenice za uslovnu slobodu na temu primjene etičkih standarda, koju je pohađalo 11 predstavnika Uprave Zavoda za izvršenje krivičnih sankcija i pet predstavnika Ministarstva pravde.

Bešić je kazala da su u okviru projekta objavljene i tri publikacije.

Generalna direktorica Direktorata za izvršenje krivičnih sankcija Ministarstva pravde, Nataša Radonjić, kazala je da je projekat bio prilika da se zajedničkim radom i saradnjom dođe do ostvarivanja zajedničkih ciljeva, navodeći da su to uspješna primjena zakonodavnih novina u oblasti izvršenja krivičnih sankcija, kao i mjera iz Akcionog plana za implementaciju Strategije izvršenja krivičnih sankcija.

„Imamo jednu novu vrijednost saradnje, jer smo zajedničkim djelovanjem došli do zajedničkog cilja i razumijevanja. Ovaj projekat je imao značajno područje – jačanje integriteta službenika ZIKS-a i službenika Direkcije za uslovnu slobodu Ministarstva pravde koji rade na izvršenju alternativnih sankcija, u dijelu promocije i primjene etičkih standarda“, rekla je Radonjić.

Ona je ocijenila da je projekat došao u pravo vrijeme, „imajući u vidu činjenicu da je od 1. januara ove godine usvojen i počeo da se primjenjuje novi posebni Etički kodeks za službenike i namještenike Uprave ZIKS-a.

„Aktivnosti koje su sprovedene u okviru projekta djelovaće preventivno i doprinijeće postupanju službenika u skladu sa Etičkim kodeksom, u situacijama kada imaju profesionalne dileme. Što bolja primjena etičkih kodeksa, doprinijeće boljem poštovanju službenih dužnosti od strane službenih lica prilikom izvršenja kako kazne zatvora, tako i alternativnih sankcija u dijelu poštovanja ljudskih prava osuđenih lica, imajući u vidu da je to naš nacionalni i međunarodni standard i jedna od obaveza u pregovaračkom poglavlju u ovoj oblasti“, istakla je Radonjić.

Rukovoditeljka Stručne službe u Vrhovnom državnom tužilaštvu (VDT) i socijalna radnica, Dijana Popović Gavranović je, govoreći o primjeni alternativnih sankcija prema maloljetnicima, pojasnila da prestupničko ponašanje te populacije nosi pečat socijalnog položaja i karakteristika ličnosti u razvoju.

„Zato se postupak prema maloljentnicima razlikuje od postupka i krivično pravnog djelovanja prema odraslima. Prema odraslim učiniocima krivičnih djela usmjereni smo na kažnjavanje, a u slučaju maloljetnika na mjere vaspitanja, društvene pomoći, i zaštite bez primjene represivnih elemenata“, rekla je Popović Gavranović.

Prema njenim riječima, cilj mjera prema maloljetnicima je da se otkloni sve ono što ih ometa u razvoju i usmjerava ih na prestupničko ponašanje.

„Često se ne razumije vezano za maloljetne učinioce krivičnih djela kada dođu u krivični postupak da su oni još uvijek djeca u razvoju, da su ranjivi, da su nedovoljno zreli i da nam samo izgledaju kao da su odrasli“, navela je Popović Gavranović.

Ona je kazala da rezultati svjetskih istraživanja ukazuju da postoji visoka povezanost između nasilja nad djecom i maloljetničke delikvencije.

„Kada dijete učini krivično djelo i kada ga ponavlja, samo nam dokazuje da smo kao društvo u svojim institucijama propustili da reagujemo na signale koje nam je dijete slalo, a vrlo često nam šalje i na ranom uzrastu – bilo roditeljima, školi, vršnjacima ili drugima“, istakla je Popović Gavranović.

Ona je kazala da se alternativnim mjerama prema maloljetnim učiniocima krivičnih djela omogućava maloljetnicima da u svojoj zajednicima, u kojima su pokazali neprimjereno ponašanje, „nauče i pokažu da umiju i primjereno da se ponašaju i da dobiju pomoć da se prilagode na život u zajednici i na poštovanje društvenih normi“.

„Primjena alternativnih mjera prema maloljetnicima posebno podrazumijeva da mi kao stručnjaci uspostavimo pozitivan i saradnički odnos sa njima i na takav način povećamo njihovu odgovornost i uspješnost primjene mjera za koje se zalažemo“, rekla je Popović Gavranović.

Ona je pojasnila da državni tužilac za maloljetnike, kad su u pitnaju alternativne mjere, može da izrekne opomenu i devet vrsta vaspitnih naloga.

„Ovlašćeni policijski službenik, uz saglasnost državnog tužioca za maloljetnike, može izreći dvije alternativne mjere prema maloljetnicima, opomenu i poravnanje za krivična djela koja se gone po privatnoj službi“, dodala je Popović Gavranović.

Ona je kazala da je važno da se, zajedno sa maloljetnikom, njegovim roditeljima i drugim stručnjacima, procijeni koja je to alternativna mjera i da li alternativna mjera može na dobar način pomoći da se popravi učinjena šteta i nadoknadi šteta.

„Od 2012. godine od kada je u primjeni Zakon o postupanju prema malojetnicima u krivičnom postupku, najprimjenjeniji vaspitni nalog je poravnanje sa oštećenim“, rekla je Popović Gavranović.

Ona je kazala da se oko 100 alternativnih mjera svake godine primijeni prema maloljetnim učiniocima krivičnih djela, „i to je oko trećine ili četvrtine u odnosu na maloljetnike koji budu upućeni na sud“.

„To ne znači da se maloljetnicima popušta i da se olako shvata izvršeno krivično djelo, nego da se kroz stručan način, zajedno sa maloljetnikom i roditeljem procijenilo da je alternativna mjera konkretan vaspitni nalog koristan za maloljetnika“, navela je Popović Gavranović.

(Detalj tokom završne konferencije koja je održana u PR centru. Za više slika posjetiti našu Galeriju.)

Lica sa invaliditetom (LSI) u Crnoj Gori se nalaze u veoma teškom socio-ekonomskom položaju, izložena su diskriminaciji i potrebne su temeljne analize i registar LSI kako bi se kreirale ozbiljne politike i pratila efikasnost mjera usmjerenih na njihovo društveno uključivanje.

To je saopšteno na završnoj konferenciji projekta: “Osnaživanje stručnih kapaciteta za borbu protiv diskiminacije lica sa invaliditetom“, koji je sprovodio Centar za demokratiju i ljudska prava (CEDEM), u partnerstvu sa nevladinom organizacijom Ekvista, a koji je finansiralo Ministarstvo za ljudska i manjinska prava.

Direktorica CEDEM-a, Milena Bešić, kazala je da još uvijek postoje ozbiljni nedostaci kada je riječ o implementaciji zakonskih rješenja, kao i mjera definisanih Strategijama i akcionim planovima.

„Ne postoje sveobuhvatni kvanititativni i kvalitativni podaci koji se odnose na lica sa invaliditetom. Na ovaj način, gotovo je nemoguće pratiti efikasnost mjera i aktivnosti usmjerenih na društveno uključivanje lica sa invaliditetom i njihovu zaštitu“, kazala je Bešić.

Prema podacima CEDEM-ovih istraživanja, kako je navela, osobe s invaliditetom u Crnoj Gori se nalaze u veoma teškom socio-ekonomskom položaju i jedna su od grupa koja je najizloženija diskriminaciji.

„Zabrana diskriminacije i načelo jednakosti smatraju se do te mjere temeljnim za zaštitu ljudskih prava da su inkorporirani u sve ključne međunarodne instrumente koji se tiču zaštite ljudskih prava. Međutim, lica sa invaliditetom se svakodnevno suočavaju sa diskriminacijom i uprkos dobrim pravnim rješenjima u praksi još uvijek nije na pravi način obezbjeđen pristup svim javnim objektima i ustanovama na koje su upućene u svakodnevnom životu“, rekla je Bešić.

Ona je istakla da se u oblasti zapošljavanja poslodavci prije opredjeljuju da uplaćuju propisane iznose novca Fondu za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje lica sa invaliditetom, nego da angažuju lica s invaliditetom.

Programski menadžer CEDEM-a, Ognjen Marković je, predstavljajući istraživanje „Položaj lica sa invaliditetom u Crnoj Gori: identifikacija praksi i obrazaca diskiminacije“, koje je sprovedeno u martu ove godine metodom grupnih intervjua, kazao da su ispitanici saglasni da je potrebno podići nivo svijesti i odgovornosti ne samo institucija sistema, već i svih drugih aktera koji direktno ili indirektno učestvuju u procesima sprovođenja pomenutih zakona i politika, kako bi došlo do djelotvornog sprovođenja usvojenih zakona.

„Jako je mali broj slučajeva diskriminacije, što ne znači da nema diskriminacije, već da građani ne poznaju dovoljno svoja prava i ne umiju uvijek da prepoznaju diskriminaciju ili da se boje istu prijaviti. Zato je potrebno informisati i edukovati stanovništvo“, ukazao je Marković.

Na pitanje kako i na koji način institucija Ombudsmana kao jedna sui generis institucija djeluje na polju zaštite ljudskih prava i sloboda osoba sa invaliditetom, kod svih sagovornika kako iz državnih institucija, nevladinih organizacija ali i samih LSI se, kako je rekao, uočava visok stepen uvažavanja doprinosa koji institucija Ombudsmana pruža na tom polju.

„Sa druge strane, jedna od vodećih zamjerki na rad institucije ogleda se u slaboj vidljivosti njenih aktivnosti, te da bi medijska, odnosno podrška javnosti upotpunila nedostajuću snagu ove Institucije“, smatra Marković.

Na pitanje koje se tiče načina na koji mediji izvještavaju o pravima osoba sa invaliditetom tu se, kako je rekao, uočava negativan stav gotovo svih sagovornika.

„Učesnici većinski smatraju da je ovo pitanje dovoljno zastupljeno u medijima, međutim, problem vide u načinu izvještavanja i to senzacionalističkom pristupu koji karakteriše “put od milosrđa do herojstva“. Često se stiče utisak da mediji izvještavaju o LSI, samo onda kada je njima potrebno da popune svoj medijski prostor“, naveo je Marković.

On je rekao da pripadnici NVO sektora, ali i svih institucija koje se bave pravima lica sa invaliditetom primjećuju da su skoro svi nedovoljno informisani, a tu se na prvo mjesto mogu staviti roditelji i staratelji lica sa invaliditetom.

„Dakle, roditelji su nedovoljno informisani, ne znaju svoja prava, ni prava svoje djece, a ni koje korake moraju da preduzmu da bi ta svoja prava i ostvarili, a nerijetko i sami roditelji ne žele da prikažu problem javnosti. Sa druge strane, kod osoba koje su upućene, često se javlja sindrom odustajanja, obzirom na to da birokratizacija sistema dovodi do toga da onesposobljava osobe sa invaliditetom da se izbore sa tim da budu korisnici prava koja su i zakonom zagarantovana“, objasnio je Marković.

Predstavljajujći rezultate projekta, on je rekao da su u okviru projekta objavljene dvije publikacije: “Zabrana diskriminacije i ostvarivanje prava iz radnog odnosa: dostignuća, problemi i preporuke” i „Vodič kroz pravnu i insitucionalnu zaštitiu od diskriminacije LSI“. Takođe, sprovedena je medijska kampanja i održana su tri seminara o evropskom antidiskriminacionom pravu i nacionalnom materijalno-procesnom pravu za predstavnike pravosuđa, NVO, područnih jedinica ZZZCG, inspekcijskih službi i Sekretarijata za društvene i pravno-normativne djelatnosti opština iz sjevernog dijela Crne Gore.

Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore, Siniša Bjeković, rekao je da su LSI visoko na ljestvici onih koji su u riziku od diskriminacije.

„Kada su u pitanju LSI postoji čitav niz indikatora koji nam pokazuju da je diskriminacija možda najvidljivija u ovoj oblasti. Na temeljnom principu se zasniva sva priča o ljudskim pravima LSI, a to je da se izbore za jednake mogućnosti, kao što imaju svi drugi punopravni članovi društva, odnosno zajednice u kojoj obitavaju“, pojasnio je Bjeković.

On je kazao da unutar populacije LSI postoji još jedan broj ranjivih grupa, kao što su žene i djeca sa invaliditetom.

„Te kategorije su u posebnom fokusu, zbog potrebe da se njihov stepen zaštite poveća u znatno većoj mjeri iz prostog razloga, jer oni nemaju istu startnu poziciju kao ostali članovi društva“, objasnio je Bjeković.

Ključna državna obaveza je, kako je rekao, da sprovodi pozitivne obaveze i stvara sve uslove da LSI budu ravnopravni u odnosu na sve druge članove društva.

„Bez ozbiljne analize i registra LSI teško da možemo da govorimo o nekoj ozbiljnijoj politici, jer politika se uvijek mora zasnivati na ozbiljnim statističkim indikatorima i broju osoba prema kojima želite usmjeriti određenu državnu politiku“, smatra Bjeković.

Jedan od bitnih problema je, kako je rekao, shvatanje invaliditeta kao takvog.

„Ne samo što je u zakonodavstvu primjećena ta pojava, već mi se čini i da se kroz neposrednu implementaciju standarda pojavljuje taj medicinski indikator kao jedini indikator na kojem se temelji postojanje invaliditeta kao takvog. Medicinski indikator je samo jedan od brojnih indikatora, koji uslovljavaju položaj LSI u odnosu na neposredno okruženje“, objasnio je Bjeković.

Važan princip je, kako je rekao, princip tzv. podrške prilikom odlučivanja, a ne zamjenskog odlučivanja, što je još uvijek sadržano u određenom broju zakonskih tesktova u Crnoj Gori, kao i u praksi pojedinih organa.

„Nije bez značaja stvaranje društvene svijesti o tome da LSI nisu problem nego resurs“,  poručio je Bjeković.

Profesorica na Pravnom i Fakultetu političkih nauka Univerziteta Crna Gore i članica Sudskog savjeta, Vesna Simović-Zvicer, istakla je da je zapošljavanje ključno za društvenu integraciju lica s invaliditetom.

„Jedno od osnovnih načela na kojima počiva i Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima jeste da se svi rađamo jednaki u pravima i dostojanstvu. I tu jednakost treba da obezbjedimo za lica koja su iz nekog razloga bila u prethodnom periodu diskriminisana“, rekla je Simović-Zvicer.

Ona je kazala da su u prethodnom periodu postojale brojne mjere koje je država preduzimala u odnosu na lica s invaliditetom, koje su imale za cilj njiihovo podspješivanje za uključivanje u obrazovne programe, posebno na visokim obrazovnim ustanovama.

Simović Zvicer je istakla da je u prethodnom periodu bilo prisutno to da sredstva koja su poslodavci uplaćivali u Fond za profesionalnu rehabilitaciju nisu u svim slučajevima trošena onako kako bi trebalo.

„Imali smo strašno lošu situaciju u praksi. Imali smo npr. situaciju da poslodavac koji zaposli lice s invaliditetom može da iz Fonda za profesionalnu rehabilitaciju koristi sredstva za prilagođavanje radnog mjesta. Međutim, nije imao nikakva ograničenja u pogledu dužine trajanja ugovora o radu. On je mogao da zaposli lice s invaliditetom na mjesec i dobio bi ta sredstva. Kasnije ga niko nije kontrolisao da li je on namjenski iskoristio ta sredstva. I onda se postavlja pitanje da li smo ispunili ono što je bio cilj“, kazala je Simović-Zvicer.

Predloženo je da, ukoliko je dobio sredstva, kako je kazala, poslodavac u radnom odnosu ima lice s invaliditetom najmanje godinu, a ukoliko prestane radni odnos „predvidjeli smo da će poslodavac biti dužan da srazmjerno vrati iznos sredstava koja je dobio ukoliko u roku od tri mjeseca ne zaposli novo lice sa invaliditetom“.

„Ostaje pitanje barijera koje postoji u našem društvu. Nisu to samo barijere koje se tiču pristupačnosti sredine, nego i psihološke barijere, koje su nažalost još uvijek prisutne“, kazala je Vesna Simović-Zvicer.

 Sekretar Ministarstva za ljudska i manjinska prava, Valon Dasharami,  kazao je da se još jednom potvrđuje upješna saradnja koje to ministartsvo ostvaruje sa nevladinim sektorom i dodao da se kroz istraživanja nevladinih organizacija redovno prati stepen diskriminacije LSI u društvu i na osnovu njih ministarstvo sa partnerima sprovodi politiku zaštite LSI.

 „Posljednje dvije godine, Ministarstvo za ljudska i manjinska prava je objavilo pet konkursa za podršku programu nevladinog sektora. Prošle godine smo raspodijelili milion i 13 hiljada eura, dok smo ove godine raspodijelili milion i 513 hiljada eura. Kada su u pitanju LSI, prošle godine smo podržali ukupno 21 projekat u iznosu od 440 hiljada eura, dok smo ove godine podržali ukupno 25 projekata u iznosu od 491 hiljadu eura, naveo je Dasharami.